K

Korzo je glavno gradsko šetalište. Prelijepe fasade, uglavnom u stilu kitnjaste mađarske secesije, danas su rekonstruirane i ponovno su u punom sjaju. Subotički korzo je poslovni i kulturni centar grada: na jednom kraju je Narodno kazalište, na drugom Dječje kazalište, a između njih banke, trgovine, terase kafea, a raskošne lipe pružaju se cijelom njegovom dužinom.

Katedrala Sv. Terezije Avilske građena je od 1773. do 1798. godine. Ova barokna građevina početa je po projektu peštanskog zidara Franza Kaufmanna, a završena po projektu Adama Heislera iz 1783. U narodu poznata kao Velika crkva, posvećena je zaštitnici Subotice, sv. Tereziji Avilskoj (1515.-1582.), karmelićanki iz Španjolske, književnici i velikoj reformatorici svojega reda. Njen lik je na gradskom pečatu u povelji o proglašenju Subotice kameralnom varoši 1743. godine, a zatim i na grbu Slobodnog kraljevskog grada. Glavni oltar je završen 1804., a sat u tornju postavljen je 1840. godine.

Kerska crkva Sv. Roka podignuta je 1896. godine u neogotskom stilu.

Kapela Sv. Roke podignuta je od strane Subotičana 1738. godine, u znak sjećanja na žrtve epidemije kuge. Rekonstruirana je 1884. po projektu Titusa Mačkovića.

Ker je južni dio grada, visoka greda iznad starog Gatskog jezera i niske doline Mlake. Ime Ker vjerojatno je dobio po pripadnicima plemena Ker koji su zauzeli mjesto u vrijeme dolaska Mađara u ove krajeve. Obnavljajući donaciju svoje majke, kralj Bela III. darovao je Ker 1113. godine  bolničkim križarima iz Székesfehérvára.

Kiss, Danilo jedan je od najplodnijih i najnagrađivanijih autora s ovih prostora, rođen je u Subotici 22. veljače 1935. godine, od oca Eduarda Kissa, mađarskog Židova i majke Milice Dragićević, Crnogorke. Do 1942. godine živi s roditeljima u Novom Sadu gdje pohađa prvi razred osnovne škole, a zatim prelazi u Mađarsku u očev rodni kraj, gdje završava osnovnu školu i dva razreda gimnazije. Nakon odvođenja njegovog oca u Auswitch 1944. godine, s ostatkom obitelji je repatriran u Cetinje posredstvom Crvenog križa. Ondje Kiss živi do kraja svojega školovanja. Na Filozofski fakultet u Beogradu Kiss se upisuje 1954. godine, a u rujnu 1958. godine kao prvi student diplomira na katedri za Opću književnost. 
U to vrijeme, Kiss je već postao objavljivani autor. Naime, svoje prve radove objavljuje sa svojih osamnaest godina, daleke 1953. godine, a kasnije se nižu djela različitih kategorija, među kojima izdvajamo čuvene romane „Bašta, pepeo“, „Pješčanik“ i drugi, potom knjige pripovjedaka „Rani jadi“, „Grobnica za Borisa Davidoviča“, „Enciklopedija mrtvih“, „Lauta i ožiljci“, kao i knjige eseja „Po-etika“, „Život i literatura“ i još mnogo drugih.
Kiss je jedan od najviše prevađanih pisaca, dobitnik niza uglednih domaćih i prestižnih međunarodnih književnih nagrada, kao i dopisni član SANU- a. Preminuo je u Parizu, 1989. godine.
Krvavo jezero je malo jezero nastalo pregrađivanjem sjeveroistočnog vrška Palićkog jezera i u njega su otjecale suvišne vode Palića. Nekada davno, u vrijeme ljetnih žega, u njegovim plitkim vodama razmnožavale su se crvene alge, pa je zbog crvene boje i dobilo ime – Krvavo jezero.

„Kolevka“ – Subotica je dom za djecu i mladež, smješten u ulici Jaše Ignjatovića 6. Zbrinjavanje djece bez roditelja u Subotici ne počinje osnutkom sirotišta 1903. godine, kako bi se moglo pomisliti. Službeno sirotište postoji od 1900. godine, a gradski oci i ženske udruge pokušavali su riješiti ovaj problem i desetljećima prije toga. Dom za djecu "Kolevka" kao dan osnutka obilježava 1. svibnja 1903. godine, kada je Sirotište u Subotici osamostaljeno od državnog sirotišta u Budimpešti. Novo poglavlje života ovog dječjeg doma počinje u teškim poslijeratnim uvjetima kada se naglo povećava broj nezbrinute djece i siročadi. Tada ovaj dječji dom dobiva naziv "Kolevka“. Danas u „Kolevci“ uglavnom rade medicinske sestre. Dom je širom otvoren za sve koji žele posjetiti djecu, ili ih nositi preko vikenda u svoje obitelji, što je jedan od rezultata nastojanja da život djece u domu što više liči na obiteljski.